SUVREMENO RODITELJSTVO I MODELI SOCIJALIZACIJE

SUVREMENO RODITELJSTVO I MODELI SOCIJALIZACIJE
Kontekst u kojem se odvija suvremeno roditeljstvo obilježen je brojnim društvenim promjenama koje pred roditelja stavljaju nove izazove u ispunjavanju roditeljskih odgovornosti. Različiti pritisci - od poslodavca , medija, javnih službi, drugih članova obitelji, vlastita očekivanja i uvjerenja roditeljsku ulogu čine zahtjevnijom nego prije.
U odnosu na svijet u kojem su njih odgajali njihovi roditelji , danas su prisutnije promjene u svijetu rada( npr. sve dulje radno vrijeme, veća nesigurnost posla), promjene u sustavu obitelji ( npr. sve više jednoroditeljskih obitelji te obitelji s djecom iz različitih brakova i veza), promjene u odnosima žena i muškaraca u obitelji, promjene u shvaćanju prirode djece, djetinjstva i roditeljskog autoriteta.
U novije vrijeme dijete stječe novi položaj u društvu. Prepoznato je kao nositelj ljudskih prava čije ostvarenje jamči država, čime roditeljstvo izlazi iz sfere privatnosti i ulazi u sferu javnosti.
Suvremena shvaćanja prirode djeteta i roditeljske uloge te pristupu roditeljstvu razlikuju se od onih koja su obilježavala prethodna povijesna razdoblja. Dijete postaje aktivni sudionik socijalizacije. U stručnoj literaturi opisani su različiti modeli socijalizacije u obitelji ( od onih koji se zalaže za što manje ograničenja od strane roditelja kako bi se djetetov potencijal mogao sam slobodno ostvarivati, preko „modela konflikta“ koji smatra da djeca nisu pasivna, ali su podložna nagonima sebičnosti, agresivnosti i destruktivnosti, a socijalizacija se uglavnom provodi roditeljskim zabranama, zapovijedima i prijetnjama. Sukob djeteta i roditelja izjednačava se s djetetovom neposlušnošću, legitimnom autoritetu odraslog i smatra se disfunkcionalnim. Traga se za disciplinskim strategijama koje osiguravaju djetetovo pokoravanje željama roditelja.
Umjesto tradicionalnog pojavljuje se relacijsko ili odnosno shvaćanje socijalizacije , koje uzima u obzir ponašanje i shvaćanje obiju strana, i roditelja i djeteta, a socijalizacija se vidi kao proces uzajamne prilagodbe. I dijete i roditelj u stanju su inicirati svrhovito ponašanje i strateški odabrati način utjecaja na ponašanje druge strane. U stanju su razmišljati o vlastitom ponašanju i interpretirati poruke koje su odaslane tijekom interakcije. Također, u stanju su zauzeti se za sebe, oduprijeti se zahtjevima koji im narušavaju autonomiju, sprečavaju ostvarivanje ciljeva ili su u suprotnosti s njihovim razumijevanjem socijalne situacije.
Uz priznavanje aktivnog doprinosa djeteta vlastitoj socijalizaciji, model uzajamnosti prepoznaje i kontinuiranu resocijalizaciju samog roditelja koji također razvija i prilagođava svoje vrijednosti i odgojne ciljeve temeljem interakcije s djetetom u svakodnevnom životu.

Teorija socijalnih odnosa (Kuczynski i Parkin, 2006.) pruža teorijski okvir za odnosno shvaćanje socijalizacije, koje uvažava kako roditeljevu, tako i djetetovu aktivnost i utjecaj. Ona se oslanja na postavku da je kvaliteta bliskog osobnog odnosa roditelj – dijete ono što djeluje na djetetovo prihvaćanje roditeljevih zahtjeva i/ili roditeljevu otvorenost za djetetov utjecaj. Djetetova samoregulacija i suradnja nisu posljedica roditeljskih disciplinskih postupaka, već djeca spremnost na suradnju prvenstveno razvijaju iz ranih iskustava recipročne suradnje s roditeljima, a motivirana su surađivati s roditeljevim zahtjevima jer imaju „ulog“ u svojem odnosu s roditeljem. Pozornost se ne posvećuje samo djetetovoj poslušnosti, već i tome kako roditelj održava svoju stranu recipročnog odnosa i suradnje s djetetom te kojim se strategijama koristi za popravljanje odnosa privremeno oštećenog pretjeranom roditeljskom prisilom i kontrolom. Nadalje, dok su raniji modeli socijalizacije objašnjavali sukob djeteta i roditelja u terminima discipline i kontrole, teorija socijalnih odnosa sukob prihvaća kao neizbježan aspekt života u bliskim odnosima.
Uspostavljanje ravnoteže ciljeva roditelja i ciljeva dvogodišnjaka bolje je promatrati kao dvosmjeran proces rješavanja sukoba, nego kao jednosmjeran proces discipliniranja ili „ socijaliziranja“ djeteta od strane roditelja. To je ujedno prilika za stjecanje socijalnih vještina.
Naime, utvrđeno je kako ponašanje majke u konstruktivnom sukobu s djetetom od 2,5 godine ( njezini kompromisi, objašnjenja, obrazlaganja postupaka i prilagođavanje te rješavanje sukoba) predviđa više razine socioemocionalnog razvoja djeteta u dobi od 3 godine ( Liable i Thompson, 2002.). Naučiti izraziti svoje vlastite želje i pregovarati o njihovom uključivanju u zajedničke planove obitelji s dvije i pol godine može poslužiti kao osnova djelotvornoga socijalnog ponašanja u kasnijoj dobi. Autori Lyons- Ruth i Zaenah, 1998. ističu da se dvogodišnjakovo „NE“ konceptualno i iskustveno razlikuje od ljutitog prkosa te se treba smatrati iskazom pojavljivanja djetetovog autonomnoga pogleda na svijet. Istraživanja s roditeljima i djecom u dobi između 1,5 i 3 godine pokazuju da će odgojni postupci iskazivanja sile i nadmoći prije dovesti do djetetovog prkošenja, dok će objašnjavanje i pregovaranje, u kombinaciji s jasnom i direktnom izjavom roditelja o njegovim potrebama, vjerojatnije dovesti do djetetovog prihvaćanja roditeljevih zahtjeva i internacije roditeljevih standarda prihvatljivoga i neprihvatljivoga ponašanja.

Pripremila: Nevenka Vuleta, prof.